Na natječaj je poslano dvjestotinjak literarnih radova. U kategoriji učenika 5.- 8. razreda koji su pisali pjesme o dugi, 2. mjesto osvojila je Jaruška Palijan, a 3. Laura Kovačić, učenice VI. a razreda. U kategoriji učenika koji su pisali prozne ostvaraje, 4. mjesto osvojila je Kiara Pruša, također učenica VI. a razreda. Mentorica učenicama je Željka Kalabek.

                                                                                  tekst napisala: Željka Kalabek

                                                            Duga

Bilo je ljeto, bilo je vruće,

staro i mlado ušlo je u kuće.

Otpuhuju, mašu, piju limunadu,

al vrućina grize, ne daje ti nadu.

Zapuhao vjetar, pale su kiše,

osvježio zrak, lakše se diše.

Grunula djeca iz kuća na zrak,

a na nebu ih čekao prekrasni trag.

Duga na nebu raširila luk

predivnih boja kao haljina skut.

Gledaju djeca i dive se tome,

duga je ljepša od igrice koje!

Priroda ima silu i moć,

čuvajte Zemlju pa će opet doć!

                                                                                                    Jaruška Palijan

Duga

Kada nam kiša

na prozor kuca,

a sunce iza oblaka viri, 

i kad pogledamo oko sebe,

sve se tada smiri.

Na nebu se čudo stvara,

umjetnička slika prava.

Priroda uzme kistove svoje

te koristi tada najljepše boje.

Pojavi se tada šarena pruga,

osmijeh na lice stavlja nam DUGA.

                                                                                                     Laura Kovačić

Duga

     Uvijek kada me netko pita koje su mi boje najljepše, kažem  dugine.

    Najsretnija sam kada ljeti pada kiša, po lokvicama se naprave mjehurići, a na nebu se pojavi duga. Sve njene boje razliju se u polukrug i stvore najljepšu sliku.

     Htjela bih jednom proći ispod duge i postati dječak. Kako bi to bilo zanimljivo. Došla bih u školu, nitko me ne bi prepoznao. Mogla bih s dečkima jurcati po hodnicima, poslije škole igrati nogomet. Konačno bih mogla čuti što dječaci pričaju o nama djevojčicama.

     E, da, tako bih mogla jahati na jednorogu i preletjeti preko cijeloga svijeta... Jedva čekam ljeto.

                                                                                                    Kiara Pruša

Na natječaj je poslano dvjestotinjak literarnih radova. U kategoriji učenika 5.- 8. razreda koji su pisali pjesme o dugi, 2. mjesto osvojila je Jaruška Palijan, a 3. Laura Kovačić, učenice VI. a razreda. U kategoriji učenika koji su pisali prozne ostvaraje, 4. mjesto osvojila je Kiara Pruša, također učenica VI. a razreda. Mentorica učenicama je Željka Kalabek.

                                                                                  tekst napisala: Željka Kalabek

                                                            Duga

Bilo je ljeto, bilo je vruće,

staro i mlado ušlo je u kuće.

Otpuhuju, mašu, piju limunadu,

al vrućina grize, ne daje ti nadu.

Zapuhao vjetar, pale su kiše,

osvježio zrak, lakše se diše.

Grunula djeca iz kuća na zrak,

a na nebu ih čekao prekrasni trag.

Duga na nebu raširila luk

predivnih boja kao haljina skut.

Gledaju djeca i dive se tome,

duga je ljepša od igrice koje!

Priroda ima silu i moć,

čuvajte Zemlju pa će opet doć!

                                                                                                    Jaruška Palijan

Duga

Kada nam kiša

na prozor kuca,

a sunce iza oblaka viri, 

i kad pogledamo oko sebe,

sve se tada smiri.

Na nebu se čudo stvara,

umjetnička slika prava.

Priroda uzme kistove svoje

te koristi tada najljepše boje.

Pojavi se tada šarena pruga,

osmijeh na lice stavlja nam DUGA.

                                                                                                     Laura Kovačić

Duga

     Uvijek kada me netko pita koje su mi boje najljepše, kažem  dugine.

    Najsretnija sam kada ljeti pada kiša, po lokvicama se naprave mjehurići, a na nebu se pojavi duga. Sve njene boje razliju se u polukrug i stvore najljepšu sliku.

     Htjela bih jednom proći ispod duge i postati dječak. Kako bi to bilo zanimljivo. Došla bih u školu, nitko me ne bi prepoznao. Mogla bih s dečkima jurcati po hodnicima, poslije škole igrati nogomet. Konačno bih mogla čuti što dječaci pričaju o nama djevojčicama.

     E, da, tako bih mogla jahati na jednorogu i preletjeti preko cijeloga svijeta... Jedva čekam ljeto.

                                                                                                    Kiara Pruša