Kako se u našoj školi osjeća drugoplasirani razred u utrci za odlazak u Šapu? Ne razlikuju se od bilo kojeg drugoplasiranog u bilo kojoj drugoj utrci. Tuga, razočaranje, kod nekih i suze. Tako su se prošle školske godine osjećali učenici 1.b razreda. Tek su došli u školu i već nakon dva mjeseca doživjeli svoj prvi školski „poraz“. Premda su pomogli psićima i iskazali se u prvoj humanitarnoj akciji, zadovoljstva nije bilo. „Bekavci“, roditelji i učiteljica Željka Halupecki Polašek ove su godine odlučili da im pobjeda neće tek tako skliznuti kroz prste i sami sakupili nevjerojatnih 212 kilograma hrane.
Treba li ponoviti sve što smo već rekli? Psi su već pljuvali slastice iz usta jer im je bilo previše, na našu sreću jer smo sve slatkiše podijelili. Na Janov zabrinuti komentar što će sad kad više nema ništa za dijeliti i na pitanje „što bi sada ove prazne ruke mogle raditi?“ otišao je s osmjehom maziti sve dlakavo što je došlo pod ruku. Krenuli smo u azil s informacijom da se nitko od djece ne boji pasa, ali su neki oklijevali kad je psa trebalo dodirnuti. Sve smo strahove izliječili. Kući smo se vratili s našim stričekom Marijanom u našem kombiju, s guštom pjevajući razredni hit „Muhara“. Bio je to jedan jako dobar dan.
Dragi učenici, učitelji i najviše roditelji, hvala vam što ste podržali našu humanitarnu akciju. Ove smo godine bili još bolji i sakupili 890 kilograma hrane. Naši mali humanitarci imaju jako velik razlog za ponos.
p.s. Ovogodišnjem drugoplasiranom 4.b i učiteljici Ani Pavičić velika zahvala na prikupljenih 168 kilograma.
Tekst: školska psihologija, Romana Bićan
Fotografije: Romana Bićan, Željka Halupecki Polašek, Danijela Kranjec