Kroz sjećanja, pjesme i priče Bilogore, autorica otkriva kako se tradicija može sačuvati i prenijeti novim generacijama
Imali smo priliku razgovarati s Gordanom Martom Matunci, književnicom koja svojim radom i pisanjem čuva bogatu tradiciju i običaje Bilogore. Kroz razgovor smo saznali više o njezinu stvaralaštvu, inspiraciji te važnosti očuvanja kulturne baštine u današnjem vremenu. Podijelila je s nama kako je započeo njezin put u književnosti i zašto joj je posebno važno prenositi običaje svoga kraja na mlađe generacije.
Što vas je prvi put potaknulo da počnete pisati?
Kao učiteljica često sam pregledavala dječje radove i primijetila koliko u njima ima mudrosti i zanimljivih priča pa sam poželjela da se neke od njih zapišu. Učenike sam poticala da razgovaraju sa svojim bakama, djedovima i starijima o tome kako se nekad živjelo jer su me posebno zanimale stare priče i riječi koje su s vremenom izašle iz uporabe.
Kako izgleda vaš idealan dan dok radite na knjizi?
Moj idealan dan dok radim na knjizi uključuje rad za računalom, ali nakon nekog vremena moram ustati i odmoriti se. Često kontaktiram ljude s kojima sam razgovarala – svoje kazivače – kako bi mi pojasnili neke stvari, jer sam od njih puno naučila o životu, običajima i selu. Učim i dalje, i od starijih ljudi, ali i od djece, pa mi tako i moj unuk pomaže kada zapnem s računalom ili mobitelom.
Imate li neki običaj koji vas je posebno inspirirao za pisanje?
Jedan od običaja koji me posebno potaknuo na pisanje bio je običaj za Đurđevo u našem bilogorskom kraju. U mojoj obitelji taj je dan bio poseban jer se moj muž zvao Juraj, a sin je rođen dan poslije. Sjećam se kako su mladići dolazili pod prozor i pjevali, a mi bismo ih darivali. Tada sam shvatila koliko u našem kraju ima vrijednih običaja koje treba zabilježiti. Zato sam počela zapisivati priče koje su mi pričali stariji ljudi i djeca, poput legendi i pjesama koje su se nekad pjevale dok su žene radile, kako bi sve to ostalo sačuvano.
Što vas je potaknulo da počnete pisati o običajima u našem kraju?
Na pisanje o običajima u našem kraju potaknula me ljubav prema zavičaju, radu s djecom i životu u zajednici. Cijeli život bila sam učiteljica i vjerujem da bih, kada bih ponovno birala, opet izabrala isti poziv. U mojoj obitelji obrazovanje i kultura bili su vrlo važni, a mnogi su bili povezani i s glazbom, pa je sve to utjecalo na moju želju da sačuvam običaje i priče našega kraja.
Koji vam je običaj našega kraja najzanimljiviji ili najdraži?
Najzanimljiviji su mi običaji vezani uz krijesove, posebno za Đurđevo. Nekada su se na brežuljcima u selima palile velike vatre koje su mladi pripremali od granja, a zatim su se natjecali čija će vatra dulje gorjeti i biti veća. Takvi krijesovi palili su se i uoči drugih velikih blagdana, poput Vidova, Ivanja ili Uskrsa, a to je ujedno bilo vrijeme okupljanja, druženja i pjevanja mladih.
Jeste li tijekom pisanja otkrili neki običaj za koji niste znali?
Puno je običaja i starih vjerovanja u našem kraju. Ljudi su nekada koristili ljekovito bilje jer su vjerovali da svaka biljka ima svoju ulogu u liječenju. Zanimali su me i običaji vezani uz važne životne trenutke, poput dolaska mlade u novu kuću, rođenja djeteta ili vjenčanja, kada su postojala razna vjerovanja za sreću i dobar život u obitelji.
Što ste osobno naučili o našem kraju dok ste pisali knjige?
Pišući o našem kraju, naučila sam koliko je naš narod vrijedan, susretljiv i spreman pomagati. Posebno me se dojmila solidarnost kroz običaje poput mobe, kada su se susjedi okupljali i pomagali jedni drugima bez nadnice. Naučila sam i koliko je kumstvo bilo važno – kumovi su čuvali djecu kao vlastitu obitelj. Cijenim prijateljstvo i međusobnu pomoć koja je postojala u svakodnevnom životu, a koja se danas, zbog užurbanosti i modernog života, polako gubi.
Koji je običaj u našem kraju danas najviše zaboravljen?
Mnogi su običaji danas zaboravljeni ili uprošćeni. Ljudi više ne pale krijesove za velike blagdane kao nekada, nedjeljom se rjeđe ide na misu, a stari obredi blagoslova, poput blagoslova grla ili jabuka na Svetoga Blaža, gotovo se više ne prakticiraju. Također, zaboravljaju se narodne poslovice i mudre izreke koje su nekada mladima prenosile vrijedne životne pouke. Pjesme i balade koje govore o životu, ljubavi i teškoćama mladih također se danas rijetko pjevaju, iako su bile prava riznica mudrosti i tradicije.
Pripremila: Ema Matić, 6.c
Fotografije: Eva Fran, 6.c i Iva Gašpar, 6.c