VUKOVAR- to ste vi!

Ovaj tekst želim započeti jednim citatom Siniše Glavaševića koji mi se urezao u pamćenje: „Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško i ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite mi se.“

Vukovar smatram posebnim gradom, posebnom tajnom koju još uvijek skriva jecajući da ga nitko ne čuje i posebnom pričom koja se jednostavno ne smije zaboraviti. Pričom koja dira u srce, razara dušu i zove na domoljublje, na ljubav prema svome i odaje počast svim ljudima koji su svoje živote dali za Vukovar, za svoju Hrvatsku, za svoje ljude i za nove generacije koje će koračati ravnicama predivne Slavonije, ali i diljem cijele Lijepe Naše. Ovaj tekst ne želim pisati kao običnu vijest ili reportažu koju pišem svakodnevno kada posjetim neko mjesto sa školom, već mislim da Vukovar treba dobiti nešto puno više, treba dobiti nešto moje, neki poseban novinarski osvrt na sve što sam vidjela, čula i upamtila.         

2. i 3. listopada  iz našeg Bjelovara krenuli smo put Slavonije, put Vukovara, put grada Heroja. Znala sam što ću vidjeti tamo, barem po pričama mojih ukućana te sam bila pripremljena na najgori mogući scenariji. Tako sam barem mislila, ali kako život piše romane, tako su Vukovar i priče toga grada napisali nešto posebno. Putujući Slavonijom, dala sam si vremena da pogledam sve te ravnice, svu tu prirodu, tu mirnoću i spokoj. Nešto što ona i sama zaslužuje nakon onoga što je proživjela. Došašvši u Vukovar,  krenula je priča Domovinskog rata, priča o patnji, borbi, ljubavi, jačini uma i ogromnoj hrabrosti. Počele su priče u kojima su trnci prolazili tijelom, kolala je neka posebna energija i naposljetku, divljenje. Divljenje i ogromno poštovanje prema ljudima koji su sačuvali nas, naša djetinjstva, jer su darovali svoja i svoje živote. Dali su svoju priliku za život nekom drugom. Vidjeli smo razno oružje kojima su se Heroji rata borili, Vukovarsku bolnicu, Ovčaru, Memorijalni centar Domovinskog rata i Masovnu grobnicu. Priče koje smo čuli bile su strašne, nekako mislim da nam nisu htjeli ni prenijeti sve što znaju, jer ipak bi to bio i preveliki teret za njih, prisjećajući se svega što su prošli, ali i za nas, male klince koji ne znamo što je život i tek lagano koračamo iz majčinih zagrljaja u ralje života.

Tek sada shvaćam što su ti ljudi tada prošli, što se dogodilo zbog ljudske gluposti. Sada shvaćam da je mir koji kola našim životima nešto najvažnije što imamo. Nešto što ti ljudi, nažalost, nisu imali. Budimo zahvalni na onome što danas imamo, a mogli smo to tako lako izgubiti. Budimo zahvalni na životu koji nam je podaren i na miru kojeg imamo zbog ljudi koji su skupili dovoljno hrabrosti i odlučnosti da Hrvatska bude jedinstvena zemlja. Naša i ničija tuđa, sa svim njezinim ljepotama, sa svim ljudima koju čine ili su činili, sa svim lošim i dobrim sjećanjima kojai su se dogodila. Neka naša zastava vijori vječno!

Kako sam započela, tako ću i završiti. S riječima Siniše Glavaševića, novinara koji je izvještavao s najopasnijih terena, novinara koji je svoj život dao za Vukovar. On će mi u novinarskom poslu biti vječni uzor, netko tko je živio za ono što radi. “A grad, za njega ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad, to ste vi!

                                                               Tekst i fotografije: Magdalena Trnski,8.c